jul
1
2012

Decak i pas, Danilo Kis

 

Decak i pas

Pas koji govori

Rodjen sam, po pricanju moje majke, iz jedne njezine lakomislene avanture, koja joj je donijela sedmoro djece i mnogo bijede. Dva moja brata i jedna sestra umrli su odmah po rodjenju. A ja sam progledao u kući gospodje Albine Kniper, seoske babice, u godinama rata, pocetkom jeseni. I moja majka i gospodja Albina mnogo su se brinule za mene, hranile me i tetosili.
Korpa mi je bila oblozena krpama i perjem, kao gnijezdo kakve ptice. Majka me poucavala zivotu: kako se mase repom, kako se pokazuju ocnjaci, kako se cisti krmelj iz ociju i kako se tjeraju dosadne muhe. Tu smo uvjezbavali medjuu sobom i temeljne zahvate napada i obrane. Bila je to lijepa i bezopasna igra.
Nasrtali smo jedni na druge kao seoski dzukci, ali smo ocnjake prekrivali velurom, a kandze smo drzali u sapama, kao kame u futroli.
Ali jednog dana odvojise me od majke, i zapravo tada pocinje moj pasji zivot. (Ovo „pasji“ nemojte shvatiti pogresno, ne zalim se na zivot. Nego kazem prosto: moj zivot.)
Kada je gospodin Berki (tako se zvao moj buduci sef i gospodar) platio gospodji Kniper, još nije bilo odluceno koje ce od nas da podje s njim, a ja sam malo razumio od svega toga što se zbivalo oko nas. Sjećam se samo da je majka bila vrlo tuzna i da je cijelo vrijeme plakala. Tek sam mnogo kasnije shvatio zašto se nije opirala i zašto nije nista poduzela. To je sve ona radila, u stvari, za moje dobro. Ko zna kakva bi me sudbina zadesila da me gospodin Berki nije uzeo tada. Od nas cetvero preostalih, samo nas je dvoje ostalo u zivotu. Ja i moj brat. Njega su prodali u drugo selo nekom lovcu. A moje dvije sestre zadesila je tuzna sudbina: gospođa Kniper im je vezala kamen oko vrata i bacila ih u nabujalu rijeku. Gospodja Kniper je i sama bila zalosna, i znam da bi im se smilovala da nisu bile teske ratne godine, makar zbog moje majke. Jer gospodja Kniper je voljela zivotinje, cak i one kenjkave macke, no sta cete, a la guerre comme a la guerre, kako bi rekao onaj veliki ljubitelj zivotinja, Lafonten.
Od velikog bola, moja je majka sasvim poremetila umom.
Danima nista nije jela, samo je plakala i naricala, jurila po dvoristu i po selu, zavirivala u svaki budzak. Onda joj je jednog dana rekla gospodja Kniper:
„Lolo“ (tako se zvala moja majka), „morala sam! Oprosti, Lolo, morala sam!“
Moja je majka lezala ispred nje, naćulivsi uši da bi dobro cula sve što joj kaze gospodja Kniper, i gledala ju je tako tuzno, ociju punih suza, da se i stara gospodja Kniper rasplakala:
„Nemoj, Lolo, nemoj da me gledas tako. Morala sam. Znas i sama kako tesko izlazimo nakraj.“ – No moja je majka i dalje gledala gospodju Kniper pravo u oci, izbezumljena od bola.
„Nemoj, Lolo, nemoj da me gledas tako“, reče gospodja Kniper. „Bacila sam ih u rijeku!“
Onda je moja majka shvatila da su se njezine sumnje obistinile, vrisnula je i poletjela ka obali. Jurila je, jurila nizvodno, cvileci kao pas, boze mi prosti, kao covjek. Nasla je moje sestre u plicaku, nasukane, u ataru drugog sela, zakacene o vrbu, s kamenom oko vrata.
Vratila se moja majka pred vecer, samo da umre kraj mene.
Lezao sam na verandi gospodina Berkija, mog novog gazde, i razmisljao o sudbini, o svojoj nesretnoj majci, o svojoj braci i sestrama, o gospodji Kniper, o zivotu uopće. Razmisljao sam i cvilio, vise od tuge nego od zime.
Tada se pojavi jedan djecak i poce da me miluje i da me grije u rukama,
kao da sam, ne daj boze, vrabac, a ne pas. Onda mi se zagleda u lice i poce da se smije.
„Ana, Ana“, rece on. „Dodji da vidis nesto. Vrapcic!“
„Bas je sladak“, rece Ana i utinu me za obraz.
„Ovaj me pas na nekog podsjeca“, reče djecak. „Bogami, jako lici na
nekog. “
„Zbilja“, reče Ana, njegova sestra, „na koga li me podsjeca?“
„I tebe?“ rece djecak.
„To je da covjek umre od smijeha“, rece njegova sestra.
„Zbilja, to je da crknec od smijeha“, rece djecak.
Drzao me jednako na dlanu, kao vrapca.
„Znam na koga lici“, reče djecakova sestra.
„Reci, Ana, na koga?“ reče djecak. „Molim te, reci mi. Podsjeti me.“
„Sjeti se“, rece Ana. „Hajde, sjeti se sam.“
„Molim te, reci mi“, rece djecak. „Ne mogu se sjetiti. Samo znam da
me ovaj pas … to je, zbilja, da crknes od smijeha. “
„Na staru zenu“, rece Ana.
„Na gospodju Kniper, babicu!“ rece djecak.
„To je da crknes od smijeha“, rece njegova sestra. „Pljunuti gospodja Kniper!“
Tako sam poceo i sam da sumnjam u svoju slicnost sa gospodjom Kniper, mada ja, iskreno, ne nalazim da sam bio imalo nalik na nju. Mozda nam je samo tuga davala isti izraz lica, jer gospodja Kniper je bila veoma nesretna zbog onoga sto je bila pocinila, a ja sam tugovao za svojima. A sto se tice slicnosti, mogu vam reci da sam bio nalik na svoju majku. Iste krupne tamne oci, modrosive, kao sljiva, iste usi, zasiljene i pri vrhu malo povijene.
Mozda sam jedino svoj stas naslijedio od svog (nepoznatog) oca, jer sam se kasnije razvio u vitku psinu dugih nogu, kakve moja majka, ako se dobro sjecam, nije imala. Od majke sam naslijedio jos i boju dlake, zutoridju, i vecinu osobina: preosjetljivost, pokornost, trpljenje, vjernost, odanost, nervozu, kao i izvjesnu lijenost i lakomislenost.
Jedan pas kao sto sam ja nema neku uzbudljivu povijest o kojoj bi se moglo mnogo govoriti. Ja sam imao dosta sretnu mladost (ne govoreci, naravno, o rastanku sa svojom obitelji), iako sam zivio u ratno vrijeme.
Mozda upravo zato. Objasnit cu vam sto mislim. Rat odnosi ljude, uskracuje im njeznost, rat unosi u ljude strah, cini ih nepoverljivi. U takvim uvjetima, jedan pas, vjeran pas kao što sam ja, mnogo znaci. Ako niste dijete i niste preosjetljivi, njega mozete voljeti bez ocajanja, bez straha da cete poludjeti, da cete umrijeti od bola ukoliko vam ga rat uzme, mozete ga voljeti a da ne cinite sebi nikakve ustupke, mozete mu se slobodno ispovijedati, bez straha da ce odati vase tajne i skrivene zelje. U ratna vremena psu je teško samo dok mu ne izrastu ocnjaci. (Zato su nastradale moje sestre, pokoj im dusi.) A za jednog odraslog, za jednog jakog psa, rat je blagodat. Tada vladaju pomori medj stokom, ginu konji, a vojske zatrpavaju mrcine tek toliko da ne vire iznad zemlje. Ionako ce ih, vele, raznijeti psi i Cigani.
Koga jos moze interesuje moja biografija, kad nisam bio ni cuveni lovac (nego sasvim prosjecan), ni proslavljeni racer, kada ne samo sto nemam plemicko porijeklo s pedigreom nego sam cak, po svemu sudeci, vanbracno dijete, kopile dakle, a nisam se proslavio ni na bojnom polju, nisu mi podigli za zivota spomenik i nisam nikad dobio neko odlikovanje od Crvenog krsta ili od bilo koga. Ja sam, dakle, obican pas i moja je sudbina prosjecna. Ono što me u neku ruku cini izuzetnim, to je moja sposobnost da govorim. A do mislosti govora uzdigla me ljubav jednog djecaka, mogao bih reci nesretna ljubav.
Jednog se jutra pojavi gospodin Berki, moj novi gazda, i rece:
„Andi, kako ti se dopada ovaj pas?“
„Kao bog!“ reče djecak. (Volio je pretjeruje.) „A kako ce se zvati?“
„Dingo,“ reče gospodin Berki moje ime.
„Dingo?“ rece djecak. „To mi se ime ne svidja. Volio bih da mi gospodin Berki objasni sto to znaci.“
„Australski divlji pas“, rece gospodin Berki.
„To mi se ime jako svidja“, rece tada djecak.
Iako mi je zvanično gazda bio gospodin Berki, ja sam ipak, dusom i tijelom, pripadao djecaku. Od svih ljudi na svijetu s njim sam se najbolje slagao i najbolje sporazumijevali. Mislim da su tome doprinijele, osim njegovih godina, i neke nase zajednicke osobine. Vjerujem da ne grijesim dusu ako kazem da smo on i ja bili po mnogo cemu slicni: po lijenosti, po razuzdanosti, po odanosti, po zelji za avanturom. Mislim da ne grijesim ako kazem i to da je taj djecak imao u sebi neceg pseceg: sto se tice njegovog njuha i njegove preosjetljivosti na mirise, siguran sam da ne grijesim. Usamljenost i tuga spojise nase zivote. Njegova tuga za ocem i moja tuga za roditeljima stvorise medjuu nama neku vrstu prijateljstva zasnovanog na srodnosti. Kako sam poceo naglo rasti i da sticem ugled međdju seoskim dzukca, kao mudar i ucen pas svog malog mudrog gospodara, djecak je postajao sve manje usamljen, sve ponosniji na mene i sve odvazniji. Jer ja sam ga oslobodio ne samo njegovog urodjenog straha od pasa (od te je iste boljke bolovao i njegov otac), nego je i uopste postao hrabriji, jer je znao da u meni ima sigurnog i odanog zastitnika. Zauzvrat, on me naucio raznim korisnim vestinama koje izazivaju postovanje. Umeo sam da doteram zalutale krave, da otkopava krticnjake (to iz pustog zadovoljstva, kako bismo prekratili vrijeme), da jurim zeceve, da otkrivam lisicje jazbine i gnijezda barskih ptica, da lovim divlje patke, zabe, leptire, zmije. Cak sam naucio od djecaka da razgovaram sa njim u satima osamljenosti! Sjecam se, jednom, kada nam se bila izgubila krava Naranca, zamalo nismo pobjegli u svijet. Djecak mi je usput povjerio teske i odgovorne zadatke. Jedna je njegova poruka bila tolika da sam licio sebi prije na goluba-pismonosu nego na psa. Cim bismo bili jako nesretni, odmah smo kovali plan da bezimo u svijet. A nismo, eto, dospjeli nikad dalje od treceg atara. Djecak je znao katkad da mi prica price ili da mi ih cita. Mislim da ne pretjerujem ako kazem da sam vec bio naucio napamet onaj roman Covjek, konj, pas, što ga je djecak toliko puta pricao cobanima, izmisljajuci cesto i doterujuci ga.

Ne, moj zivot nije roman. On je sav od malih prica, od mnogih malih dogodovstina, veselih i tuznih, no u tim je pricama uvijek prisutan djecak, kao sto sam i ja prisutan u njegovim pricama.
Primjecujem u posljednje vrijeme da je djecak tuzan. Postao je i prema meni nekako hladniji, obazriviji. Vidim, krije nesto od mene. Ali sam uskoro shvatio o cemu je rijec i, eto, ponovo me skoli ona moja stara pseca tuga.
Djecak se opet sprema da ode u svijet. Ovoga puta izistinski! U to nema sumnje. Shvacam i to zasto me izbjegava: htio bi olaksati sebi taj rastanak.
A i ja sam se od te iznenadne tuge razbolio. Kunjam pred djecakovom pragom
kako mi ne bi pobjegao bez oprostaja. Kunjam i razmisljam o svom zivotu.
Osjecam, ovaj rastanak necu prezivjeti.
A-uuu! A-uuu!

 

2 Comments + Add Comment

Ostavite komentar

You must be logged in to post a comment.